Selo moje sve me tebi zove

Nema boljih u prstenu od Bazičana

0 3.907

Nema Bazičanina koji se nije okušao u igri prstena. Neki su samo probali, a neki su tu staru i tradicionalnu igru pretvorili u nešto više od igre. Teško je onima koji se nisu okušali u prstenu dočarati čari te igre. Igrati prsten jednostavno treba probati.

Okušati se u skrivanju prstena i pokušati pronaći prsten kada ga protivnička strana vješto sakrije. Igra prstena nije sport, kakvim se recimo tretira šah. Nema ni reputaciju tavle, ali tamo gdje se igra pravi je opijum za zaljubljenike u tu društvenu igru. Međutim, prsten je više od igre.

Naoko sve oko prstena izgleda jednostavno i mnogi koji nisu upućeni pomislili bi da je riječ o još jednoj dječjoj igri koja je kratila vrijeme u dokolici. Zapravo, prsten ne igraju djeca nego odrasli ljudi. U prstenu godine nisu važne. Važno je imati „klikere“.

Inteligencija igrača u prstenu dolazi do izražaja kao možda u ni jednoj drugoj općepoznatoj igri. Dvije suparničke ekipe, igrajući prsten, doslovce vode jedan psihološki „rat“. Čari nadmudrivanja daleko su iznad same puke igre. Borba živaca, psihološki aspekti i nadasve nadmudrivanje uz visoki stupanj koncentracije neizbježni su kod svake partije prstena. Tko u ovim elementima nije dorastao protivniku osuđen je da izgubi. Izgubiti prilično je bolno, a s druge strane pobjeda predstavlja veliki gušt.

Prsten se igra od davnina. Od turskih vremena. Turska je bila i otišla, ali prsten je ostao i bit će ga dok je Posavaca. Naravno prsten se igra i drugdje, a ne samo u Posavini s tim da je u Posavlju ta igra toliko popularna da je, osim svepopularnog nogometa, postala gotovo nacionalni sport, a ako nije sport, onda nacionalna društvena igra.

Sezona igranja prstena, po tradiciji, počinje u vrijeme kada nastupe duge zimske noći. Još u vrijem dok nije bilo struje, a uz struju i svih drugih mogućnosti da se prikrate duge zimske noći, prsten je bio zanimacija koja nije imala ozbiljnu konkurenciju. Ta tradicija je svojevremeno izrodila velike igrače o kojima se i danas dan govori. Biti dobar u igri prstena bila je čast, a dobre prstendžije bile su uzor mladićima koji su sanjali o tomu da jednog dana i oni budu tako dobri u toj igri.

Sezona igranja prstena obično je završavala početkom korizme. Dani posta kod našeg naroda, koji je tradicionalno religiozan, vrijeme je kada se živi spokojno, skrušeno i nikakvom veselju u to vrijeme nema mjesta. Dolaskom blagdana Uskrsa priroda je već bila probuđena. Nastupili bi dani kada se ide u polja i kada se od obimnog posla u poljoprivredi nije moglo naći vremena za igru i „dangubu“.

Mato Brkić i Joso Jole Grgić prate Gerinu krivaču

I sve je tako kroz „poslovnu“ godinu teklo dok se ne obave kasnojesenje svinjokolje ili kako se to tradicionalno znalo reći dok se „sve ne poradi“. A onda se čeka zima, a nakon zime proljeće kada bi sve išlo iznova. Novi ciklus radova u poljoprivredi i tako sve u krug.

U novije vrijeme sela su nam postala sve manje i manje tradicionalna ruralna područja. Veliki broj ljudi se već ne bavi poljoprivredom. I druge tradicionalne navike i običaji su promijenjeni pa su se tako i okolnosti oko igre prstena promijenile.

No unatoč tomu korizma je i dalje ostalo vrijeme posta, pa i posta od igranja prstena. Ali pravila postoje da bi se kršila. A ova priča baš slijedi taj slučaj. Riječ je o jednom susretu u igri prstena koji je prerastao u priču.

Ne znam kada je „utakmica“ počela, a bogme nisam više siguran ni kada će se završiti.

Skupina Bazičana izazvala je ekipu iz Matića (ili su ovi njih, ne znam, a i ne važno je) i krenulo se u ljuti boj. Imao sam čast da nazočim njihovom osmom međusobnom susretu (iz ove sezone). Do tada rezultat je bi 4:3 za Bazičane.

Osma igra koja se igrala u Baziku za Matićane je bila prigoda da poravnaju rezultat i da time na častan način završe sezonu, jer blagdan Uskrsa se bliži i vrijeme je da se sezona definitivno okonča.

Anto Stanić Majin i Stjepan Lukač Gero

Krenulo je tak-tak, zagrijavanje, gdje se prsten relativno lako nosio i obje ekipe su se izmjenjivale u pokušaju da sakriju više konja.

Nakon ozbiljnijeg zagrijavanja ekipa iz Matića je došla na svoje i prsten su počeli kriti da je izgledalo tako kao da će izjednačenje biti lakše nego su i sami mislili. Za til časa napravili su odmak od 100 konja. Ušli su u nove konje, a Bazičani tek da su imali dvadesetak konja u starim.

Za neupućene mala digresija; konji u prstenu su bodovi i umjesto u bodove računa se u konjima.

I nakon ove, za domaćine, mučne pozicije slijedi preokret. Bazičani kriju prsten, sustižu u konjima Matićane i stječu znatniju prednost.

Nisam uspio ostati do kraja da zabilježim sam finiš partije, ali sam dobio informaciju da su Bazičina iz igre izašli kako pobjednici. I sada je konačni omjer za Bazičane 5:3.

I sve bi to bilo normalno da je s ovim priča oko ovog dvoboja završena. Ne, nije. Matićani inzistiraju na revanšu… Igra se dalje. Sljedeći put u Matićima. Kada se igra zaujede tradicija se definitivno mijenja i čari same igre pomiču granice i mijenjaju običaje.

Naravno, Bazičani ne smiju izbjeći izazov i spremni su na uzvratni meč kada će imati priliku potopiti Matićane i povesti sa 6:3 nakon čega bi valjda Matićani trebali priznati poraz, čime bi ova sezona konačno bila završena.

U protivnom rezultat bi mogao biti smanjen na 5:4 što bi značilo najvjerojatniji produžetak sezone, pa makar to bilo i iza Uskrsa.

Naravno, neću zaboraviti navesti imena igrača, jer oni su glavni u ovoj cijeloj priči. Iako će Bazičani lako prepoznati svoje na fotografijama trojka koja slavi ime sela zaslužuje da bude zabilježena boldiranim slovima. Joso Mamuzić kojeg po ocu, nekadašnjem vrlom prstendžiji svi znamo kao Barišu predvodi bazički tim koji se sastoji od još dva ništa manje vrijedna igrača. Prvi je Anto Lukač (Bocin) koji je Matićane raspametio svojim krićem prstena. I drugi od njih dvojice koji s Barišom Matiće zavijaju u crno  je Mira Blažanovića.

Momci su rasturili: Anto Lukač, Joso Mamuzić i Mirko Blažanović

Naravno da Bazik ima još dobrih prstendžija, rekao bih i odličnih, ali ovaj trojac se našao u prilici da „masakrira“ protivnike i to im za sada dobro ide.

Igrače protivničke strane uglavnom znam po viđenju. Neke znam i osobno, ali ovom prigodom neću navoditi njihova imena, jer ih ne znam sve, a ne bi bilo korektno neke spomenuti, a neke ne.

Jedino što mogu reći da je među Matićanima jedan od glavnih dobro znani svima Borovnica. Vidjelo se da lijepo igra i da ima šlifa.

Po kazivanju sudionika svih susreta Matićani su dosta mijenjali svoj sastav, sve u želji da nadobiju Bazičane. Dovodili su igrače iz Luke, Boka, Mahale (ako sam uspio ispravno zabilježiti mjesta iz kojih su dolazila pojačanja za Matićane), ali to nije bilo dovoljno da se razbije trojka Bariša, Anto Bocin i Mira, koja cijelo vrijeme igra u istom sastavu.

 

Pozvan sam i na revanš. Moram snimiti i taj duel. Ako Bazičani i tada budu bolji onda prilog šaljem na RTL, Zoranu Šprajcu da za „RTL direkt“ objavi prilog o majstorima sa Save.

Malo šale nije na odmet, uostalom igra prstena obiluje dogodovštinama i šaljivim seansama što igri osim elemenata nadmetanja daje i socijalno-društvenu dimenziju.

Osim glavne skemlije gdje se odigrao spomenuti dvoboj prsten se igrao i na drugoj „areni“. To je ipak bio sporedni teren, a za ovu prigodu prednost smo dali „glavnom terenu“.

Na fotografijama ispod situacije snimljene tijekom subotnje večeri kada se u bifeu Ante Bocina u Baziku igrao prsten.

Za BAZIK.info Perica Dujmenović

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

Odgovorni ste za sav sadržaj koji postate u Vašim komenatarima. Naš portal ne može preuzeti nikakvu odgovornost za sadržaj vaših objava.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.