BAZIK.info, Bazik 2, Domaljevac, 76233 FBiH

Povijest

Tko je spasio Škicu i dovezao ga iz Gradačca u Bazik?

Tko je spasio Škicu i dovezao ga iz Gradačca u Bazik?

Za Škicom su odmah organizirane potjere, ali se on uspio dokopati jednog muslimanskog sela. Tu ga je lijepo primio jedan domaćin. Nahranio, obukao, obrijao i skrio dok potjere nisu prestale. Zajedno su odlučili da se pokušaju domoći Bazika. Taj hrabri, nepoznati Musliman, Škicu je obukao u žensku muslimansku nošnju, natovario na konjska kola i dobro umotao u jastuke.

Krenuli su put Šamca. Na ulazu u Slatinu dočekala ih je ojačana četnička straža. Pitali su kud ide, koga vozi, i zar nije bolje da čuva glavu uz ženine dimije? On im je odgovorio da ga je velika ženina bolest natjerala da krene put Šamca, gdje je čuo da ima dobar doktor i da tamo mora ići bez obzira na sve opasnosti! Sva sreća da četnici nisu ozbiljnije zavirivali u kola i u „ženu“, pa si ih nakon nekoliko minuta propustili.

Ovo je fragment iz teksta kojeg smo ranije objavili na našem portalu. Ostatak priče možete pročitati OVDJE.

U nastavku teksta ekskluzivno donosimo priču koja nam otkriva do sada nepoznate detalje za koje nije znala ni najuža Škicina rodbina. Igrom slučaja stupili smo u kontakt s Jasminom Hasukić iz Omiša kod Splita čiji je djed uprvao ta osoba koja je u okolici Gradačca spasila Škicu u dovezla ga u Bazik. Priču gospodina Hasukića prenosimo u cijelosti bez ikakve uređivačke intervencije.

Piše: Jasmin Hasukić

Taj anonimni težak zvao se  Muharem Hasukić rođen 1914. godine u Sibovcu kod Gradačca (u to vrijeme to se naselje zvalo Mionica Donja). Prije drugog svjetskog rata je radio kao pekarski pomoćnik u Bosanskom Šamcu. Kako su pekari otkupljivali žito (pšenicu od koje se radio bijeli kruh za bogate i kukuruz od koga se radila sirotinjska kukuruza) imao je priliku upoznati puno težaka diljem Posavine pa tako i tada mladoga Tomušića. Po dolasku sa odsluženja vojnog roka u BJV 1938 godine se oženio. U  travanjskom ratu kao pričuvnik vojske kraljevine Jugoslavije uspio je izbjeći njemačko zarobljavanje i u grupi Posavljaka doći pješice iz Vinkovacai u svoj Sibovac. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske kao pričuvni domobranski samovozni razvodnik pozvan je već krajem travnja 1941.godine u Popunidbeno zapovjedništvo Tuzla od kuda je upućen u  II zborno područje Brod na Savi gdje je kasnije raspoređen u samovozni vod II jurišne bojne. Iz Broda je išao po bojištima diljem Slavonije i Srema tako da je prvi puta na dopust uz "Objavu" došao 1943.godine u vrijeme kada su se u Posavini pojavile partizanske jedinice koje su povremeno upadale u predgrađa manjih gradova nakratko ih zauzimale, a onda se opet povlačile. Za vrijeme kratkog dopusta od 10 dana pokušavao je iskoristiti svaki dan ne bi li obavio što više poljoprivrednih poslova obzirom da u kući nije bilo radno sposobne muške glave, otac mu je umro prije II svjetskog rata (stariji brat je kao domobranski strojničar  1. "Begićeve" bojne 8. lovačke pukovnije Vinkovci - zarobljen i strijeljan početkom 1943.godine - iza njega je ostala žena i dvoje nejake djece, a mlađi brat kao mladić od 19 godina unovačen u posadnu bojnu Tuzla) , tako da su u selu ostali samo stariji muškarci koji nisu bili za vojsku,  žene i djeca.

Jednoga jutra ranom zorom, tek što je svitalo na svojoj njivi uz među (živicu) obraslu kupinom vidio je šćućurena, vidno iznemogla, muškarca. Bez razmišljanja se spustio s brežuljka zvanog "Osoje" put međe koja je bila uz potok "Sibovačka" i na desetak koraka od te osobe vidio njemu dobro poznato lice te kome se obratio riječima: "Pobogu  Škico jesi to ti? Što ti se bolan dogodi? Otkud tude - jesi ranjen?"  Škico mu je u najkraćem ispričao što mu se dogodilo, da je jedva uspio živu glavu izvući, a da su drugi koji su bili s njim svi mrtvi, da je utekao te da ga "Gone". - "Đesu? Nisam nikoga vidio odozgor" -  "Hajmo bolje gore među kuće! Neće oni vamo na Begovu konaku (i danas se tako zove brdo iznad Ledenica gdje je nekada bila kuća Muharem-bega Ljubovića) s onu stranu Karače su ustaše!" Doveo ga je u mutvak (ljetnju kuhinju),  a potom  u magazu (drveni dio ljetnje kuhinje koji je služio kao ostava za hranu, a koji na sebi nije imao prozora), tako da ga se ne vidi izvana. Nahranio ga je i okrijepio, (kaže da je stara majka napravila pitu krompirušu i uz nju zahladu - kiselo mlijeko), Nakon što se mladić malo okrijepio, dao mu je britvu i sapun da se obrije, a onda mu dao svoju košulju. Pričali su do kasno u noć, a onda ga smjestio u podrum mutvaka u koji se ulazilo "odozgo" kroz "kapandžu" (poklopac), preko koje je bila prostrta "hasura" (neka vrsta podnog prekrivača od trske), sam podrum je služio kao smočnica. Bio je prostran, i prozračan i u njemu je Škico samo spavao, po danu su bili u sobi i dvorištu koje je bilo ograđeno tarabom i zgradama daleko od neželjenih pogleda.

I kako stari dalje priča: "Vidi belaja u gluho doba noći istog toga dana neko hlupa na vrata i viče: "Otvaraj!" Stara majka je otvorila vrata koja bi da ih ne otvoriš i onako provalili, kada se na istima pojaviše tri muškarca s vojničkom opremom, obučeni napola kao seljaci a napola kao vojnici. Samo jedan je imao starojugoslovensku šajkaču na kojoj je bila petokraka, druga dvojica su bili gologlavi. Pitali su staru majku "Gdje su vam muškarci" - "Otišli u rati" slijedio je upit "U kojoj vojsci" "Ne znam otišli".  Pitali su jesu li koga nepoznata vidjeli, te da im je jedan "ubojica" utekao i da ga traže, da se pripaze jer da je opasan i ako što vide da obavezno jave u njihovu komandu. Pitali su vode. Stara majka im je dala bokal iz kojega su se napili i otišli. Dani su bili dugi ko godine, potjere nisu prestajale, naredna tri dana su dolazili partizani u nekoliko navrata i prolazili kroz selo, ulazila u dvorišta i raspitivali se kod svojih povjerenika i mještana. Kada bi otvorili kućna vrata stara bi oštinula dijete koje bi držala u krilu, a kada bi ono zaplakalo od bola vikala bi na partizane "Bježte anam plašite mi dijete s tim puščetinama helać bili da Bog da!" Kada se primirila situacija, a Škico se koliko toliko oporavio od torture i mučenja kojima je bio izložen, stara majka je dala svoje haljine i zar u koje se on obukao, kao žena - muslimanka.  Čim je potraga prestala, a partizani otišli u šumu upregli su zaprežna kola, Škicu su posjeli na sredinu  zaprežnih kola i ogradili slamnatim jastucima kao "teško bolesnu" mladu ženu koju eto, muž po ovom teškom vremenu vodi u Šamac jer tamo ima dobar doktor. Škico nije imao osobnog naoružanja jer je bio zarobljen i razoružan te samo Božjom voljom spasio glavu sa stratišta, no istina je da je imao dvije ručne bombe jer  ih je dok je još bio u podrumu mutvaka dobio od Hasukića koji je iste donio na dopust te mu ih dao da ih ima uza se u slučaju da ga otkriju da se može braniti, a on je na tavanu  sakrio vojničku pušku koju je također donio na dopust.  I krenuli su, prašnjavom, makadamskom sibovačkom cestom. Kod raskrižja Sibovac-Šamac-Gradačac u Ledenicama zaustavila ih je ustaška straža  iz Begova konaka i to Mujčin Medinić zv. "Medina" i Luka Brekalo (osobno su se poznavali od prije rata, a tada su oba imali na rukavima oznake čina rojnika), pozdravili su ga kratko neslužbeno porazgovarali i pustili prema Šamcu. Putem prema Šamcu do Slatine nije ih nitko zaustavljao. U Slatini na sred ceste četnička straža. Po njegovoj priči sve su to bili domaći ljudi od kojih je neke i osobno poznavao od prije rata. Jedan od njih koji je bit će kao komandir straže no njemu nepoznat dao je znak rukom da zaustavi kola. Pitao je: " Gdje ćeš bolan ne bio po ovakvom belaju? Rat je, gine se, a ti se vozaš tamo-vamo, bolje ti je da sjediš kući ženi uz dimije i čuvaš svoju guzicu!". Bile su to minute duge kao vječnost.  "A što ću? Moram, teški belaj me naćero, žena mi je teško bolesna, čuo sam da u Šamcu ima dobar doktor pa je vodim. Moram!"  "Aj, aj,  prolazi!" , I tako sretno nastaviše, skrenuše za Hasiće, Tišinu, Novo Selo, Grebnice i dođoše u Bazik.

U Baziku je nastala bura oduševljenja  kada su  vidjeli da je Škico živ i zdrav. Brzo se skupilo puno svijeta. U Baziku su mu napunili kola do vrha kukuruzom i s kojim se vratio istim putem kući. Priču za četničku stražu je već smislio  ako ga zaustave. Uz put je dobio i jednu "pljosku" šljive koja se našla za puta.  Nakon 3 dana kako se Škico vratio u svoj rodni Bazik, on se vratio  u svoju postrojbu iz koje je kasnije premješten u X Posadni zdrug u kojemu je dočekao svibanj 1945, preživo zarobljavanje i kolone smrti te se vratio  u kasno ljeto kući. Nakon rata slijedile su teške godine, oduzimanje zemlje itd. itd. ali to je jedna druga priča. Na žalost umro je 2003.godine, ali je ostala njegova životna priča.

Za BAZIK.info priredio - Perica Dujmenović


 208,    17  Ožu  2016 ,   Povijest

Napiši komentar

BAZIK.info O nama

bazik logo uski

Web stranica www.bazik.info je neslužbeni web portal mjesta Bazik. Više o nama u rubrici Impressum.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Kontakt

Bazik, ulica Posavskih branitelja br. 2 Domaljevac 76233, Telefoni: +387 (0)70 360-484: +387 (63) 820-370